Hrvatski studentski politološki forum (HSPF) i Debatni klub Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru sudjelovali su na Simuliranom parlamentu u organizacije ELSA-e Split, koji se održao na Pravnom fakultetu u Splitu. Na samom početku organizatori su pozdravili sve prisutne i zahvalili im se na dolasku..

Na Simuliranom Parlamentu u Splitu sudjelovalo je pet ekipa (stranaka): Debatni klub Mostar, ELSA Split, HSPF Mostar, Studentski Zbor Pravnog fakulteta Split, Pravni fakultet Split. HSPF imao je poziciju ljevice, a Debatni klub je predstavljao Vladu. SZ PFST bio je desnica, a mjesto ekstremne ljevice pripalo je ELSA-i Split. Studenti su na Simuliranom parlamentu raspravljali o Zakonu o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja.

„HSPF već više od godinu i pol dana intenzivno surađuje sa studentima Pravnog fakulteta iz Splita, posebno studentskom organizacijom ELSA, nakon održane tribine u Mostaru „(Ne) razumijevanje između Hrvata u BiH i RH“, na njihov poziv članovi HSPF-a su se odazvali na prvu Simulaciju parlamenta u Splitu“- kazao je predsjednik HSPF-a Ivan Kraljević te je iskoristio priliku da se u ime svih članova HSPF-a zahvali Splićanima na gostoprimstvu i pozivu.

S religijskog, moralnog, etičkog, zakonskog aspekta simulirani zastupnici vodili su žestoku raspravu protkanu različitim stavovima, velikim brojem replika, ponekim provokacijama i povredama poslovnika te čak jednim udaljavanjem sa sjednice zbog omaložavanja, vrijeđanja i odstupanja od općih pravila ponašanja u Saboru.

„Pravni fakultet u Mostaru i Pravni fakultet u Splitu imaju odličnu suradnju dugi niz godina, ta suradnja ima svoje početke u dobrim odnosima između Debatnih klubova u Splitu i Mostaru, a nastavila se sudjelovanjem u Simuliranom parlamentu, veoma smo zadovoljni s ovim vidom aktivnosti jer smo naučili mnogo toga vezano za transplantaciju organa i zbog toga smo zahvalni na pozivu i sudjelovanju“,-kazala je Daniela Marić, predsjednica Debatnog kluba Mostar te najavila osnivanje ELSA-e Mostar.

Nakon dugotrajne rasprave o gore navedenom zakonu, Mostarci su uživali u blagodatima i ljepoti Splita te se s velikim iskustvom, novostečenim znanjem i poznanstvima zadovoljni vratili u Mostar.

U subotu 26. veljače 2011. godine u 12.05 sati započela je tribina u Velikoj općinskog vijeća u Travniku u organizaciji HSPF-a, SZSM i HIZ-a. Ovaj simboličan termin trebao je označiti hitnost rješavanja neravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali s posebnim naglaskom na Hrvate u Središnjoj Bosni. Gosti su bili: Josip Kvasina (predsjednik Kluba hrvatskih zastupnika u SŽSB), Zdenko Antunović (istaknuti član HIZ-a), Nikica Tomić (predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata), Tvrtko Milović (novinar Glasa Amerike i kolumnist na portalu Poskok).

Uvodnu riječ imao je predsjednik HSPF-a Ivan Kraljević gdje je ukazao na već poznate probleme Hrvata u Bosni i Hercegovini, negirao tvrdnje da su mladi ljudi nezainteresirani za aktualnu političku situaciju u kojoj se kao narod nalazimo. U svom govoru također se osvrnuo na izjavu Doris Pack, koja je pozvala mlade ljude u Bosni i Hercegovini da izađu na ulice i rekao: ''Današnji mladi ljudi ne žele nove sukobe, mladi žele mir i normalno stanje u državi, mladi prije svega žele one koje su izabrali na izborima.''

Prof.dr. Mile Lasić je održao predavanje o stanju Hrvata u BiH s pravnog aspekta. Pojasnio je pojmove legitimnosti i legalnosti i njihovu važnost vezano za volju hrvatskog biračkog tijela. Naglasio je da peticije pored referenduma predstavlja jedan od demokratskih neizravnih oblika utjecaja na politička dešavanja u državi. Također je naglasio važnost da se veto zaštite nacionalnog interesa preimenuje u nacionalni veto.

Zdenko Antunović se posebno osvrnuo na stanje Hrvata u ŽSB. Naveo je statističke podatke vezane za kretanje stanovništva, ali uputio i u ustavne reforme koje su se dogodile 2002.god., a koje su omogućile neravnopravan položaj Hrvata u Središnjoj Bosni u odnosu na Bošnjake. Napomenuo je da su hrvatske stranke na zadnjim parlamentarnim izborima dobile više od 35 000 glasova u ŽSB, s tim da su iz ovog broja izuzete multietničke stranke Narodna stranka radom za boljitak i Socijal-demokratska partija kojima je otišao relativno mali broj glasova hrvatskog biračkog tijela . ŽSB i ŽHN su zapravo ''kralježnice'' Bosne i Hercegovine kako ih nazivaju brojni dužnosnici Međunarodne zajednice, te je upravo iz toga razloga potrebno obratiti posebnu pažnju kad je riječ o stanju i pravima Hrvata u ove dvije mješovite županije. Prema neslužbenim informacijama na teritoriju ŽSB trenutno živi 84 880 Hrvata (35.1%). Prema njegovom mišljenju nužne promjene za razvoj ŽSB, ali i Bosne i Hercegovine kao države su: ustavne promjene, izmjena izbornog zakona, demografske promjene i poticanje gospodarskog razvoja.

Nikica Tomić: ''Bit peticije je utjecaj na stvaranje vlasti, na nove ustavne promjene i izmjenu izbornog zakona.'' Napomenuo je da je potpisivanje peticije prošlo bez ikakvih službenih problema. Kao veoma važno također je spomenuo da potpisnici peticije nisu samo i isključivo Hrvati, već je nerijedak slučaj bio da su je potpisali i članovi drugih naroda. U ŽSB ukupno je 28 251 potpisana peticija, što je zaista veliki odaziv, ako uzmemo u obzir da je u cijeloj ŽHB potpisano tek nepunih 13 000.

Josip Kvasina je predsjednik hrvatskog kluba zastupnika u Saboru Županije Središnja Bosna i govorio je o problemima u kojima se trenutno nalaze hrvatski zastupnici, naime osporava im korištenje veta na pitanja zaštite nacionalnog interesa. Sadašnji rad sabora se odvija bez 10 hrvatskih zastupnika, te je sam njegov rad protivan kako Ustavu ŽSB, tako i Poslovniku o radu SŽSB. Hrvatski zastupnici su poslali žalbu Ustavnom sudu FBiH, uredu OHR-a, SIP-u, međutim po pitanju navedenog nije još ništa urađeno. Županijsko ministarstvo pravde, kao i ono na federalnoj razini je ukazalo na rad koji nije usuglašen sa važećim pravnim propisima, ali nažalost nema u svojoj nadležnosti mogućnost djelovanja u ovakvim situacijama. Usprkos tome da ova situacija traje već duže vrijeme, Visoki predstavnik Valentin Inzko nije dao odgovor na otvorena pisma hrvatskih zastupnika po ovom pitanju. Još jednom je napomenuo da sve sjednice koje se trenutno održavaju i odluke koje se na njima donose su potpuno nevažeće, budući da je jedan od članaka ustava ŽSB: ''Ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti.''

Zadnje predavanje od službenih gostiju imao je Tvrtko Milović: ''Aktualna je borba ne samo za opstanak Hrvata, nego i Bosne i Hercegovine kao države.'' Osvrnuo se na stanje u ovoj našoj multietničkoj državi u kojoj postoji približno 150 općina samo njih 19 multietničkih, a čak njih 11 se nalazi u geografskoj regiji Središnje Bosne. Hrvati se ti koji su uspjeli zadržati elemente multietničnosti u Središnjoj Bosni,a samim tim i u Bosni i Hercegovini. Najveći problem Hrvata je taj što su oni proglašavani (majorizirani) na entitetskoj razini, a upravo je to razina gdje postoje najveće nadležnosti vladajućih struktura. Naglasio je također problem nezastupljenosti projekata Hrvata u Bosni i Hercegovini u medijima, kao i bojaznost da bez kulturnog identiteta postoji opasnost da izgubimo i nacionalni identitet.

Nakon predavanja koje su održali službeni gosti, vodeće osobe u hrvatskim političkim strankama koje djeluju na području ŽSB su se javili za riječ. Među njima su bili: Nikola Lovrinović (predsjednik HDZ-a BiH ŽO SB), Slavica Josipović (predsjednica HDZ-a 1990. ŽO SB), Marinko Čavara, Lidija Bradara, Marina Pendeš.

Nakon toga su uslijedila pitanja publike koja su većinom bila usmjerena prof.dr. Mili Lasiću, a vezana za različite nejasnoće oko rezultata peticije, načina na koji Hrvati mogu utjecati na promjenu sadašnje situacije. Mene kao i većinu osoba koje se prisustvovale tribini dojmila se izjava Ivana Sablje (HDZ 1990.):'' Oni koji su rekli NE BiH 1990.danas imaju pola njenog teritorija, a mi koji smo rekli DA BiH imamo ovo što danas imamo.''

Već je posve očito da je hrvatski narod najviše izgubio Daytonskim sporazumom, za neke su stvari izravno krive naše političke elite, prije svega zbog nedovoljne odlučnosti, ali zaključak je da mi Hrvati možemo zajedno utjecati da stvarno budemo ravnopravan narod na cijelom teritoriju države Bosne i Hercegovine. I za kraj posebno je odjeknula izjava predsjednika HSPF-a Ivana Kraljevića: ''Ne postoje dobri i loši Hrvati, moramo se boriti zajedno ukoliko želimo nešto promijeniti.''

Na tribini su, kao i onoj održanoj 16. veljače u Mostaru, aklamacijom  usvojeni slijedeći zaklučci: 

 1.    U BiH vlast se mora uspostaviti na temelju ostvarenih rezultata na izborima unutar tri konstitutivna naroda (legitimitet), pri čemu ne može biti pobjednik samo jedna stranka, njih je više tj. najmanje tri iz svakog konstitutivnog naroda najmanje po jedna (konsocijacijski model);

2.    Teritorijalno i institucionalno ustrojstvo BiH mora odražavati jednakopravnost tri konstitutivna naroda;

3.    Presuda Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda i nametnuta entitetska ustavna reforma iz 2002. nije osigurala jednakopravnost konstitutivnih naroda, već je dodatno pogoršala loš položaj Hrvata u BiH;

4.    Daje se potpora braniteljskim udrugama u akciji prikupljanja potpisa (peticiji) „Stop majorizaciji Hrvata“, kao neposrednom odlučivanju građana, kojim se od mjerodavnih traži uspostava legalne i legitimne vlasti na svim razinama;

5.    Potrebno je pokrenuti ocjenu ustavnosti Izbornog zakona BiH kao i njegove izmjene i dopune kojima bi se onemogućilo grubo kršenje izborne volje hrvatskog naroda i poslijeizborne manipulacije;

6.    Uputiti dopis Visokom predstavniku, Središnjem izbornom povjerenstvu i svim političkim strankama u BiH za žurnom uspostavom vlasti, koja uz legalitet mora imati i puni legitimitet;

7.    BiH su potrebne žurne i korjenite ustavne promjene koje će, pored ostalog, reformirati „veto vitalnog nacionalnog interesa“ u „nacionalni veto“ za sva tri konstitutivna naroda, koje će spriječiti bilo čiju majorizaciju;

8.    U BiH potrebno je razvijati kulturu dijaloga, uvažavanja drugoga i drukčijega, provoditi politiku kompromisa, te političku kulturu dizati na višu razinu, pri čemu je od iznimne važnosti daljnje raditi na okupljanju hrvatske političke elite.

Božana Levarda I HSPF

Tisuću devetsto osamdeset četvrta je antiutopijski roman slavnog britanskog književnika Georga Orwella, napisan po samome završetku okorjelog II. svjetskog rata, koji je odnio na milijune žrtava. Uz novele Vrli novi svijet Aldousa Huxleya i Fahrenheit 451 Raya Bradburya, roman 1984. jedna je od najpoznatijih antiutopija u svjetskoj književnosti.

piše: Ivan Kraljević I predsjednik HSPF-a

Roman govori o jadnome životu, u prvome redu životu naizgled beznačajnog lika Winstona Smitha, koji radi na lažiranju povijesnih činjenica, odriče se Partije, prepušta se ljubavi i na kraju se predaju Partiji i Velikom Bratu. U 1984-toj godini nema mjesta za male državice, svijet je podijeljen na tri velike države: Oceaniju, Orijentaziju i Euraziju koje su u stalnim, rekao bih nametnutim, ratovima ali sa sličnim uvjetima života. Takve mega-države možemo i danas pronaći, svijet je u šačici par mega-država.

Čitanje ovoga romana dalo mi je u konačnici rješenje mojih pitanja i dvojbi tijekom čitanja istoga. Orwell ja sa svojom 1984. prikazao jednu ideologiju koja je prošla, i drugu koja trenutno uzima maha. Dakako, riječ je o komunizmu i današnjem globalizmu. Komunizam je bila takva ideologija sa strašnim posljedicama po stanovništvo, ubijeno je oko 100 milijuna ljudi.

Kao što je Orwell opisivao postojanje jedne Partije i vođe, takva se slika može pronaći samo koju godinu kasnije kod komunizma, napose staljinizma s jednim autoritarnim diktatorom, tajnom policijom i partijom na čelu koja masovnom propagandom pokušala stvoriti isti sustav vrijednosti, tj. jednoumlje. Čovjeka se željelo podvrgnuti partiji, a u ukoliko to ne želi biva uklonjen s lica zemlje. Shvatio sam da sve ove predodžbe postoje i danas. Orwell je predvidio budućnost.

Komunizam je današnji globalizam. Vrlo malo je potrebno da se informacija proširi, ali i da nastanu nove eskalacije i sukobi. Uostalom, kod siromašnih zemalja, samim pogledom na veličine i bogatstva drugih u njima budi određeni osjećaj manje vrijednosti, bljutavosti prema vlastitome a divljenje prema tuđemu.

Nikada nije bilo toliko videonadzora u svijetu kao danas, svaki naš korak je snimljen, pusti uređaji prate svaki naš korak, i što je to doli Veliki Brat (Big Brother)?! Također partijski slogan: "Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć" prikazuje još jednu konotaciju današnjice. Iako je službeno mir u svijetu, svjesni smo kako nemiri i nesuglasice vrebaju svuda.

ako smo zapravo slobodni, obični ljudi su robovi svojih nadzornika koji sve kreiraju i vode se politikom vlastitog, a ne zajedničkog dobra. Veliki imaju moć da mijenjaju ružnu prošlost u nešto lijepo. Manipulatori koji nas okružuju imaju današnji „Novozbor“ koji je najčešće izražen u našim medijima, na kojima se nažalost iznose svakojake nemoralnosti, izopačenosti i riječi i djela zbog nečijeg interesa, a ne interesa naroda, ili Orwellovih prola (običnog puka).

Kada čitam o Smithovoj Partiji, ne mogu a da iz glave ne izbijem misli današnjih partija, kako onih komunističkih, tako i ovdašnjih stranaka koje bi trebale zastupati interese svojih građana koji su za njih glasovali. Za čije li se oni interese zanimaju, samo vlastite ili zajedničke?

Nažalost, gledajući po trenutnoj situaciji u društvu malo je ili nimalo onih koji doista brinu za svoje građane. Kao i uvijek, čast izuzecima. Besmisleni ratovi između triju velikih država koje susrećemo čitajući ovaj roman, preslikavaju besmislene ratove današnjice, pokrenute zbog gluposti i uzajamnog nepoštivanja. One bombe kojih se Orwell često dotiče u svome romanu predstavljaju upravo naše svakodnevno bombardiranje raznoraznim glupostima i nebitnim stvarima, ili najbolje rečeno žutilom bez morala.

Dok je Smith prolazio pored razrušenih kuća, ranjenih sugrađana, kroz ulice pune krvi, bijede i smrti, razmišljao sam kako se 1984. ponovila samo desetak godina kasnije (1991. – 1995.). Možemo je poistovjetiti s ratom na našim prostorima, jer sve su to nedaće koje su se dogodile malim nevinim ljudima radi osobnih interesa "krvoločnih" pojedinaca.

Također, umiranje od gladi Smithove majke sestre, predstavlja umiranje današnjih majki i roditelja. Dok se na jednoj svijeta ljudi razbacuju i podrugljivo smiješe, na drugoj strani svijeta vlada tuga i život koji ovisi o minutama. Zatvaranje, mučenje i preobraćenje Winstona Smitha me posebno dojmilo i pokazalo koliko ja kao pojedinac moram poraditi na snazi svoga identiteta.

Winstonovo zatvaranje šalje sliku zatvaranja današnjih nevinih ljudi, naših prijatelja, boraca i branitelja koji su se časno borili za istinu, a istinu su platili životom ili rešetkama. Sustavno mučenje u ćeliji predstavlja mučenja današnjeg globalnog svijeta u kojem se za jedan interes prodaje sve.

Knjiga ne ostavlja nikoga ravnodušnim, već naprotiv odgovora na mnoga pitanja. Danas nemamo kruti komunizam, ali imamo globalizaciju, rekao bih dosta sličnu komunizmu. Globalizacija ne uništava na onakav način kao što je to činio komunizam, ali ljudi padaju pod njezin utjecaj.

 Potragom za nekim brzim trendovima (coca-cola, fast-food, glazba, brzi razvoj tehnologije) postajemo njezinim robom, čovjekom globalnog sela. Osjećamo je iako je ne vidimo. No, zar nam treba drugi razlog doli Orwellova 1984.? Njezino vrijeme nije prošlo, ovo je svijet iz Orwellova antiutopijskog romana. Jedini prioritet je očuvati se i spasiti vlastiti identitet. Eto, zašto pročitati ovu knjigu…

Globalističke strukture uvele su nas u 21. stoljeće za koje smo priželjkivali da će biti potpuna suprotnost krvavog i mržnjom ovijenog 20. stoljeća. No, izgleda da čovječanstvo ne može bez ratova i drugih oblika ljudske agresije i da mir koji bi trebao biti jedna od najviših vrijednosti globalnog društva, postaje utopija jer se čovjek,umjesto da bude duhovno biće, pretvara u sredstvo.

piše: Ivana Leko I HrSvijet.net

Stajališta globalizma su jasna.Stvara se novi moral, novo društvo i novi sustav vrijednosti.

Hrvati, kao dio strukture novoga društva itekako su u mreži novih struja i ideologija. Ne možemo ne zamijetiti svojevrsnu dezorijentaciju hrvatskog naroda, gdje se kao faktor promatranja posebice može uzeti građanin srednje životne dobi. Rođen je za vrijeme komunizma, a obitelj je u njega utkala kršćanske vrjednote. Socijalizam je, s druge strane, na sve načine nametao svoje modele upravljanja i etičke norme. Nakon toga, rađa se slobodna i neovisna Republika Hrvatska gdje bi taj čovjek pronašao svoj smiraj i zajedno sa svojim narodom stvarao kohezivnu zajednicu koja će promicati ljudske vrijednosti koje su u skladu s normama tradicionalnog hrvatskog društva.

Nakon svega, nastupa razočarenje, možda najbolnije do sada. Nakon 20 godina slobodne države, gore spomenuti pojedinac, opljačkan je, iskorišten i pasivan. I vraća se na početak. Na promišljanje kako je u Jugi bar imao više dostojanstva nego sada.

I tako razočarani Hrvati postaju lak plijen za totalitarizme novoga doba. U našem društvu, ideološko razdijeljenom, vode se oštre retorike o pitanjima hrvatstva i izdaji nacionalnih interesa i o ulozi RH u raznim integracijama i nadnacionalnim državama. Suvremeni Hrvat okrenut je Europi i svijetu. Mladi ne vide perspektivu u matičnoj zemlji i spremni su kruh potražiti preko granice. Iako smo narod bogat znanjem, i baštinom, iako smo ostavili tragove u svijetu na koje smo veoma ponosni, mi smo narod koje ubija i rastavlja prošlost. Političko-ideološki sukob je uistinu velik i nema mehanizma koji je u ovom trenutku sposoban pomiriti dvije strane. Dakako, sve te razdjelnice predstavljaju kočnicu napretka i muti nam pogled na sadašnjost i budućnost, kada smo opet pred velikim promjenama. Ideologije iz prošlog stoljeća pretvorile su svoje namjere u najoštrije sukobe, koje svakako treba osuditi, ali ne dopustiti da se ti prijepori prebacuju na nove generacije jer one se trebaju brinuti o hrvatskoj budućnosti, s uvažavanjem istine prošlog stoljeća,izjednačavanjem žrtava i osuđivanjem krvnika, ali nova, mlada garnitura ljudi ne smije biti opterećena mrljama prošlosti!

Stajalište današnje politike je podaničko i anacionalno. Svjedoci smo kako se krčmi nacionalnim identitetom i kako postajemo država krnjeg suvereniteta. Koncepcija napretka zaludjela je i naše prostore, suvremena ideologija svim silama nastoji udaljiti Hrvate od Domovine, od nacionalnih vrjednota i svega što je stoljećima stvarano. To je postalo zaostalo, konzervativno pa je u skladu s tim Domovinski rat i zločinački, ustaški jer čemu borba za Domovinu kad mi danas imamo svijet!? Bez prevelikog opiranja Hrvati sve češće biraju globalistički, bezidentitetski način življenja, bio prisiljen na to ili ne. Sve to u konačnici vodi do urušavanja klasične nacionalne države, čime u vodu padaju sve žrtve koje su pale pred oltarom Domovine. Ta religija napretka u koaliciji s ateizmom dovela je čovjeka na razinu lutke na koncu. Primjetna je transformacija čovjeka kao duhovnog bića u sredstvo kojim se upravlja prema planu trećeg faktora.

U Hrvatskoj još nije u tolikom razmjeru kao u Europi i svijetu nastupilo negiranje transcedentnosti, ali da se radi protiv božjih uputaka, to svakako. I zato, potrebno je uvidjeti sličnosti komunizma i suvremenog doba jer oboje izbacuju Boga i svoj ateistički svjetonazor upravljaju prema pijedestalu vrhovnih vrijednosti.

Suvremeni Hrvat može postati opasna kategorija koja će ugroziti temelje našeg identiteta. On zaboravlja korijene, sve više se priklanja materiji, a ne duhu, pasivno promatra sumnjičenje boraca u nedavnom ratu za ratni zločin, ismijava patriotizam, pomirljivo je prihvatio izopačeni liberalizam kao opredjeljenje.

Klijentelizam i nezakonito bogaćenje, a istovremeno osiromašenje napravilo je još jedan jaz u opterećenom i razvodnjenom hrvatskom narodu, a još se nisu riješili sukobi između crnih i crvenih. Istina, od grba i zastave ne živi se,ali danas je potrebna snaga koja će te svete simbole izvući iz kaljuže koju nam pripremaju iz svjetske režije. Snaga koja će Hrvatsku odmaknuti od Balkana jer tamo ne pripada, već je okrenuti Mediteranu i srednjoj Europi. Mučno je gledati podaničku politiku koja pristaje na balkanske integracije u kojoj RH stoji kao najstabilniji subjekt koji izvodi pomirljive kazališne scene novog prijateljstva.

Prošlost treba prihvatiti onakvu kakva je, ali krenuti dalje jer od ove kukavičke pasivnosti i podaništva samo tonemo dublje. Dijagnosticirana nam je društvena kontaminiranost, ali zdrava politička platforma i volja dala bi popraviti stanje. Proniknimo na važnost nacionalnog identiteta i ne dopustimo u cjelini pokleknuti zahtjevima 21. stoljeća koje nas je dovelo da žudimo za slobodom i čovještvom. Hrvatski identitet ne smije se svesti na vrhnje i kolinje!

Društvo u kojem živimo, konkretno misleći na naše područje, u mnogočemu je specifično. Ovim zaključkom zasigurno nisam otkrio toplu vodu, jer velika većina nas zna da su i mnoge jednostavne stvari kod nas toliko zakomplicirane da vas na kraju od svega jednostavno zaboli glava, pa vas sve to navodi na zaključak da veće promjene u našem društvu nisu moguće i da se najbolje uklopiti u sivilo i letargiju većine. Takvom odlukom dodatno cementiramo lošu situaciju i, htjeli to priznati ili ne, potpisujemo si presudu života u zajednici s premalo potencijala za razvoj. 

piše: Vedran Kožul I pogled.ba

U takvome društvu logično bi bilo očekivati da oni koji se pak odluče društveno angažirati dobiju potporu velike većine građana kako bi  svojim aktivizmom  pokušali neke stvari pokrenuti nabolje. No, i tu smo specifični. “Šta će on!?”, komentar je “većine” na inicijative pojedinaca ili skupina koje žele uvesti neke promjene u društvo. Napravi se neka dobra inicijativa, akcija, ali to “većinu” izgleda jednostavno nije briga. Umjesto razgovora o djelima, važnije je pričati tko je pokretač svega, tko su mu roditelji, tražiti u najsitnije detalje ima li ta osoba ikakve koristi od toga i tako u nedogled. Naravno, jako čest je slučaj da se u nedostatku takvih, nazovimo ih, pikanterija na dotične osobe izmišljaju i svakojake afere kako bi se isti u startu ocrnili. 

Nakon svega toga opravdano se postavlja pitanje isplati li se sudjelovati u različitim inicijativama, radu udruga, jer ćete izgleda na kraju utrošiti dobar dio slobodnog vremena i usput biti ismijani od “većine”. Kada ovako postavimo stvari, dolazimo do zaključka da je umjesto sudjelovanja u ekološkoj akciji bolje otići na kavu u zamračeni dio omiljenoga kafića. Tu ste jednostavno sigurni od toga da vas netko vidi kako nešto radite i usput vas ismije. 

No, upitate li se ikada tko čini tu “većinu” koja po različitim portalima, forumima, ali i trač-partijama ogovara one koji se u ovom društvu žele posvetiti društvenome angažmanu? Tu „većinu“ jednostavno čini manjina! To je jednostavno skupina onih osoba koje se nisu ništa naučile raditi, osim ako u radu ne vide svoj osobni interes. Takvi jednostavno ne mogu shvatiti da postoje osobe koje bi svojim radom i djelovanjem željele doprinijeti boljitku društva u kojem žive. U tom kolopletu neshvaćanja javlja se jedan oblik frustracije koji se očituje u iskazivanju netrpeljivosti prema svima koji se bave društvenim aktivnostima pisanjem te širenjem negativnih komentara. Ako vas takvi svojim djelovanjem uspiju odgovoriti od vašega angažmana, onda su u svome cilju i uspjeli. Stoga, odustajanje ne dolazi u obzir!

Treba se znati još nešto. Velika većina ljudi pozdravlja i misli sve najbolje o inicijativama koje mogu poboljšati položaj našega društva. To je ona tiha većina koja radi, ili nažalost nema posla pa se još teže bori za preživljavanje i koja uza sve obveze koja ima jednostavno se nema vremena baviti tuđim životima. Zbog takvih ljudi jednostavno se isplati žrtvovati dio svoga slobodnoga vremena te ga posvetiti koristi naše zajednice. Zajedničkim radom, druženjem učinit ćemo mnogo toga, pomoći ćemo onima kojima je to potrebno, a u konačnici zdravije društvo pozitivno će utjecati na sve nas. 

Poruka ovoga kratkoga osvrta bi jednostavno bila da se ne obaziremo na negativne komentare koji bi mogli pratiti naš društveni angažman. Takve jednostavno zanemarimo, jer ni pod kakvu cijenu ne smijemo dopustiti da se naši talenti za određenu djelatnost zanemare zbog takvih banalnih stvari. Male stvari čovjeka čine sretnim te mu vraćaju osmijeh na lice. Uza sve nedaće možemo učiniti mnogo malih stvari koje će našim zajedničkim radom prerasti u veliku.

 Docent dr. sc. Mile Lasić, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, rođen je 1954. u Uzarićima pokraj Širokog Brijega, a radio je i živio prije rata i u Sarajevu, Beogradu, Bonnu i Berlinu. Posljednja dva desetljeća proveo je u nekoj vrsti dragovoljnog egzila izvan Bosne i Hercegovine, točnije u Njemačkoj.

 Danas prof. Mile piše kolumne i kritičke osvrte o situaciji Bosanaca i Hercegovaca, o svim nedaćama malih ljudi, ali i onih velikih riba. On je nadasve europski socijaldemokrat, a nipošto ne balkanski ili bosanski, usudim se reći (anti)socijaldemokrat, intelektualac visoke politološke i sociološke naobrazbe.

 Za razliku od drugih intelektualaca koji šute, profesor Mile Lasić ima hrabrosti suprotstaviti se političkim elitama i jasno i glasno reći istinu. Istinu koja nerijetko boli.  Jednostavno, Mile je profesor iznad politike.

 Nije se stavio u političke interese stranaka nego probleme analizira s neovisne pozicije, što ga i čini jednim od hvaljenih i nadasve, za svako političko pitanje, poželjnih gostiju. Profesor ima svoju priču…

BiH će dobiti vlast tek kada procvjetaju trešnje u Hercegovini?!

Razlog tomu što političke stranke u BiH ne mogu naći nijednu zajedničku točku oko koje bi se počeo stvarati dogovor o formiranju nove vlasti, profesor Lasić vidi u nedostatku političke kulture na sve strane i nespremnosti za politički kompromis koji je posvuda, izuzev kod nas, časno sredstvo. Po njemu, više je krivaca za ovu politiku, politiku nadbijanja i nekulturu nametanja stavova, koju nije započeo samo Zlatko Lagumdžija nego i Dragan Čović. Dakako, kao europski socijaldemokrat, Lasić najviše kritizira „svoje“, ma koliko bh. SDP nije po mnogo čemu europska socijaldemokracija. Po papirima još i jeste, veli, ali po ponašanju sasvim sigurno nije. Nezamisliva je isključivost koju pokazuje uporno predsjednik SDP-a, isključujući posve kontraproduktivno i stupidno iz pokušaja uspostave vlasti hrvatske stranke s većinskim političkim legitimitetom. Izborna volja građana se mora poštivati, pa makar ona bila i naopaka, veli prof. Lasić.  I ne samo SDP, nego se i trojka vodećih stranaka u dosta navrata ponaša „makijavelistički“, pa je i stoga neizvjesno formiranje vlasti u BiH i neće ga ni biti dok ne procvjetaju trešnje u Hercegovini, citirao je profesor Lasić lucidnoga glodura Slobodne Bosne Senada Avdića. Vrijedna je, dakako, pažnje – i prema mišljenju profesora Lasića – aktualna njemačka inicijativa, ona koja ovih dana pokušava pomiriti jarce na brvnu, iako je još potpuno neizvjesno smije li se kraj postizborne drame vezati uz početak ili kraj ožujka, ili pak za one Senadove trešnje...

Novi entitet ili, ipak, institucionalna ravnopravnost kroz jačanje države?!

U Mostaru je svakom jasno da od trećeg entiteta nema ništa, ali je onima koji su ga najavili sada to teško priznati.  I Sarajevu je jasno da nema ništa od isključenja HDZ-a BiH iz svih postizbornih koalicija. Tu postoji i dvostruka podvala SDP-a jer, s jedne strane, legitimira etnonacionalni SDA kao građanski, a isključuje etnonacionalni HDZ BiH jer im se ne sviđa, iako su obje stranke po svojem konceptu veoma slične, veli prof. Lasić. Posebno mu se čini problematičnim u SDP-ovom postizbornom inženjeringu što se biraju stranke koje jedva da imaju izborni cenzus i koje su nespojive sa ZAVNOBiH-om i njemu bliskim idejama, a krajnje su opasne po proračun. Vrlo je opasno i kontraproduktivno da se u vlast „uvlače“ stranke koje su ostavile „neoprostivu“ situaciju u Zapadnohercegovačkoj županiji  koja diše posljednjim atomima snage što se tiče njezine blagajne. Stoga Lagumdžija treba razmisliti o svojim koalicijskim partnerima dok je vrijeme, jer će oni, inače, uništiti vola za komad šnicle, kaže prof. Lasić. U krajnjem, stranke u BiH se trebaju okaniti borbi za razne telekome i osobne interese, a prisjetiti se da je politika ipak posao koji se tiče ideje općeg dobra, od Aristotela do danas, pa prionuti kreiranju boljeg sutra za BiH. Moraju u prvom redu shvatiti da u zemlji kakva je BiH, izdijeljenoj po svim šavovima, i u kojoj funkcioniraju tri javnosti i u kojoj društvo tek treba izgraditi, treba posve druga politička kultura, kultura kompromisa, napose između HDZ-a BiH i SDP-a. Politički  protivnici moraju naučiti surađivati.  

Jedino rješenje za ovakvu BiH je u velikoj koaliciji ili koncentracijskoj vladi…

Moguće rješenje za BiH prof. Lasić ne vidi u isključivim modelima, nego u mješovitom političkom sustavu, svojevrsnoj kombinaciji klasično-parlamentarne i konsocijacijske demokracije, dakle u takvom sustavu koji bi respektirao i nacionalno i građansko. Prof. Lasić smatra legalnom i legitimnom ambiciju SDP-a da legitimira građansku opciju, ali pri tome mora paziti kako i na koji način, jer SDP postaje sve više, i previše, bošnjačkocentrična multietnička stranka, kako bi to kazao profesor Enver Kazaz, kojeg Lasić rado citira. S druge strane, HDZ BiH ili bilo koja druga etno-stranka, možda i iz RS-a, moraju respektirati činjenicu da u BiH postoji politička klijentela koja želi građansku BiH za koju u čistoj formi, opet, nema nikakvih šansi, precizira prof. Lasić. Jedino rješenje je u kompromisu stranaka i velikoj koaliciji ili koncentracijskoj vladi koja se pravi na minimumu ustavnih reformi koje će voditi institucionalnoj ravnopravnosti, a ne trećem entitetu. Kompromis je nužan jer postoji opasnost da opet dođemo do toga da su svi dobili, a izgubio narod. Koncentracijska vlada bi trebala okupiti sve izborne pobjednike, kako joj i ime govori, koji će napokon donijeti bolje za BiH, zaključuje prof. Lasić.

BiH kao europska perspektiva

Da bi si BiH pripravila put k EU, ona mora izgraditi novu političku kulturu koja će rezultirati provođenjem minimuma ciljeva koji će biti zapisani kod uspostave vlasti. Sve stranke koje se okupe na programu približavanja EU će se trebati transformirati i demokratizirati, kaže prof. Lasić, kako se to već dogodilo u zemljama istočne Europe tijekom procesa njihova približavanja Europskoj uniji. Naša zemlja se mora reformirati malim koracima i odgovornost je na svima, veli Lasić. Ništa ne pomaže logika ja sam najljepši ili najpametniji. Moguće je definirati 50 malih ciljeva koji će pomoći da BiH bude uspješnija zemlja, to uostalom znaju već i moji studenti treće godine politologije, koji o toj temi pišu sjajne završne radove. Kao buduće nositelje rješenja, i veliku ispomoć politici u procesu približavanja EU, prof. Lasić vidi upravo svoje studente politologije koje zove „prvosvećenicima“ europskih integracija.

Odgovornost građana, jedan je od uvjeta na tome putu                                                    

O odgovornosti bh. građana svih etnija može se govoriti, također, jer uvijek iznova biraju pogrešne elite ili pak i kada biraju SDP, jer su im dosadili drugi, ne uviđaju da je riječ o potrebi da se i SDP prisili na europeizaciju. Duboko sam, uostalom, uvjeren da bh. SDP tek potrebuje svoj Bad-godesberski kongres, onaj iz 1959. u jednom predgrađu Bonna, na kojem su se njemački socijaldemokrati definitivno odrekli revolucije. SDP BiH treba sličan kongres kako bi se odrekao „kulture nadbijanja“ i otarasio političkog mentaliteta kakav oličava sadašnji predsjednik SDP-a  Zlatko Lagumdžija.

Priča o EU u BiH je banalizirana

Prema riječima prof. Lasića, u BiH je priča o ulasku u EU beskrajno banalizirana, mnogi se ponašaju kao da BiH treba primiti EU, a ne obrnuto. EU je klub zemalja istog sustava vrijednosti i istih pravila i tko hoće u taj klub, mora te vrijednosti i pravila prihvatiti bezuvjetno. Neshvatljivo je posebice da obrazovne strukture, koje bi po definiciji trebale biti multiplikatori ideje dobra, malo toga ili ništa ne razumiju iz procesa približavanja BiH Europskoj uniji. Često imam dojam da ponajviše u Mostaru o EU znaju moji studenti politologije, više i od kolega profesora, što je prava šteta. Naše građane, zapravo, još nitko nije naučio onomu sto je važno o EU kao projektu mira i sui generis regionalnoj integraciji, svojevrsnoj postmodernoj imperiji koja isijava ideju dobra i zato je respektabilna u cijelom svijetu, sve više i više, veli prof. Lasić. Mi smo u ovom trenutku, naime, samo mala i zaostala primitivna tribalistička politička kultura koja ne umije iskoračiti iz plemenskih okvira, a prihvaćanjem kriterija, zakona i izmjenama u sferi ponašanja političkih aktera, s početkom življenja pravne stečevine EU (Acquis communutaire), mi ćemo postati drugo društvo, bolje, razumije se, poručuje  prof. Lasić.

Nekoliko riječi o studentima, kao budućim mladim intelektualcima…

Mogu govoriti samo o studentima politologije, koje relativno dobro poznajem, a ne o svim studentima Filozofskog fakulteta ili cijelog Sveučilišta u Mostaru. Doduše, pretpostaviti je da i drugi, a ne samo moji studenti boluju od sličnih “dječjih bolesti” - čitanja kopiranih i skraćenih izdanja iole većih i važnijih knjiga, ili, pak, samo „slajdova“ iz profesorskih power-point prezentacija, odnosno SMS-ova kao glavne literature, čime trate i svoje i naše profesorsko vrijeme uzalud, a društvo koštaju više nego misle, kaže prof. Lasić. Bojati se, naime, da je više od polovine studenata zalutalo na studij i da i ne misli na ozbiljno studiranje. Roditelji ih šalju na studije po inerciji i iz beznađa. Živimo u skorojevićskom vremenu brzih rezultata/uspona u karijeri preko rođačkih i stranačkih veza, i malo tko strpljivo gradi temelje ozbiljne intelektualne karijere, što je prava šteta. 

I Bolonja snosi krivicu…

Na svakoj studijskoj godini bi se studentima smjelo zvati najviše 30% studenata, pri čemu  samo njih desetak stasa u vrsne intelektualce,  dok ostali švercaju i tuđe i  vlastite živote, trate svoje i profesorsko vrijeme, ne potrudivši se svladati ni elementarne znanstvene pojmove. Ne čitaju, dakle, ništa, za njih su i politika i politologija jedno te isto, a razlikuju se koliko Bog i šeširdžija, šaljivo odgovara prof. Lasić. Netko ih je, vjerojatno,  krivo podučio svojim lošim primjerom ili krivo savjetovao kako se i bez čitanja i učenja može stići do diploma barem prvostupnika. Možda i može, jer Bolonja je za nas profesore u biti kazna da se s najlošijim studentima moramo susresti godišnje 12 puta, a s najboljima tek dva puta. U svakom slučaju je prava šteta što je mnogima  cilj samo taj prokleti komadić papira, a ne i znanje. Takvima i govorim stalno – upišite se u neku političku stranku ili upišite njezinu političku akademiju i budite  političari ili “akademici”, ali ako želite biti politolozima i politologinjama – manite se javašluka i knjigu u šake, oboružajte se sada tijekom studija pa potom radite što vam je volja i gdje hoćete! – zaključuje prof. Lasić.    

Za kraj, poruka studentima, ali i svima ostalima koji se vide u BiH…

Nasuprot kazanom, uistinu se radujem  svim onim studentima koji se trude steći politološka (sociološka, filozofijska i…) znanja i naučiti argumentirati, analizirati i misliti. Posebice mi je drago vidjeti kako stasavaju pred mojim očima, kako im se jednostavno šire zjenice znanja i kako od te moje hercegovačke provincijalne dječurlije, oprostite na izrazu, postaju mladi ljudi široke europske kulture i složenog identiteta, sastavljenog iz mnoštva susreta s dobrim knjigama i drugim kulturama, kazuje prof. Lasić. Ljudi koji uvažavaju drugost i oko sebe i posvuda u svijetu. Mislim da bi se takvoj našoj djeci i takvom sveučilištu radovao i hercegovački prosvjetitelj, naš Voltaire, dakle  fra Didak, s kojim je sve i krenulo u ovom dijelu svijeta, prije samo jednog stoljeća. Parafrazirat ću ga ovdje, odnosno onu njegovu znamenitu misao kako su Hercegovci narod najkrepkiji i najbistriji, samo im fali dobar uzgoj i obrazovanje. Dodao bih jedino, kako prije 100 godina, tako i danas, kaže prof. Lasić. Na tome putu je neophodno približavanje Europskoj uniji. Inače nema nam spasa, ostat ćemo zauvijek duboka provincija. O tomu se, zapravo, i radi u mojim knjigama i u susretu sa studentima u amfiteatru i valjda su me zbog toga studenti i prihvatili kao svoga rođenoga,  na što sam vrlo ponosan. Za kraj, prof Lasić poručuje: Na nama bi profesorima bila obveza, dakle, da pomognemo svom snagom da se u Hercegovini odnjeguju generacije što boljih poznavatelja izazova u zemlji i regiji, kao i u svijetu, te svi oni i brojni koji nas očekuju u procesu približavanja EU. Na nama je obveza da uskoro odnjegujemo rađanje tih naših prvih proeuropskih „prvosvećenika“  a na politici je da osigura da ti i takvi i ostanu ovdje živjeti, i rađati djecu, a ne da odsele drugdje. Tako bi nam svima bilo bolje, a i fra Didak bi se radovao  ...

Razgovarao: Ivan Kraljević / Pogled.ba /HSPF

Upaliti televizor znači pripremiti se za bezbroj loših, jako loših, tužnih, tragičnih i jako tragičnih vijesti. Istina je da je u državi i njezinoj široj okolici nimalo idealno stanje, ali je istina i to da pojedini mediji jednu običnu vijest nastoje pretvoriti u udarnu vijest i time dobiti na gledanosti. Pravo je olakšanje to što u svojoj maloj studentskoj sobici još uvijek nemam televizor. Mislila sam da je idealan bijeg od svih loših vijesti jednostavno ne imati televiziju. Donekle jest. Ignorirati loše vijesti je moguće, no pobjeći od loše situacije u gradu, u državi… E to je već malo veći problem.

Ne treba mi televizija da bih vidjela beskućnike koji po smeću traže boce, ostatke hrane, što li već… Rano je jutro, krećem na faks puna zanosa i optimizma, no pored odlagališta smeća sretoh ženu. Žena srednjih godina, u pokidanoj, dotrajaloj odjeći, prekopava to smeće, ugleda mene, spusti postiđeno svoj pogled, sačeka da prođem, i nastavi… Ovakav prizor, onaj njezin tužni, ponizni pogled, sam taj čin koji ona radi, sve to ostaje potisnuto u mislima.

Dolazim na predavanje, odmah ispred faksa sretoh svoju ekipicu. Jedva sam čekala da ih vidim, nakon dugih deset dana. S njima je barem uvijek dobro, pozitivan stav, mladi ljudi puni entuzijazma, veseli i nasmijani. Ni dugački red na referadi ne uspijeva mi pokvariti raspoloženje. Pozdravim poznanicu koja stoji u redu ispred mene. Vidim da nije baš dobro raspoložena kao ja.

Nisam je uspjela ni upitati “Što je?”. Sama mi reče:  “Nažalost, moram odustati od faksa…” Odmah mi je sve bilo jasno. Upoznata sam s njezinom obiteljskom situacijom, standardno - roditelji nezaposleni, stariji brat također studira… Troškovi preveliki, primanja minimalna… Iako je treća godina hrvatskog jezika i književnosti i iako joj jako dobro ide… Ona mora odustati od fakulteta. Htjela sam joj nešto reći. Nešto utješno ili pametno…

Htjela sam bilo što reći. Ali nisam mogla. Prave riječi ne postoje. Nije ona jedina kojoj se ovo događa, nije jedina koja želi studirati, ali nema uvjete. Nije jedina kojoj budućnost u ovoj zemlji ne nudi ništa osim pukog preživljavanja.

Nakon predavanja najljepše je sjesti u onu udobnu stolicu u kantini, pijuckati ness od vanilije i prepričavati što se sve dogodilo otkad smo se nas tri posljednji put vidjele! Naravno,  podijelim ove današnje dojmove s njima. Slažu se sa mnom u svemu, zgrožene su i one svim tim, no savjetuju mi da se ipak ne zamaram takvim situacijama.

 Pobjeći od stvarnosti nekima ide lakše, nekima malo teže. Ipak odlučim posjetiti jedan portal i pročitati najnovije vijesti. Znala sam da će to doprinijeti da napišem ovaj tekst.

 Najviše plijeni pozornost tekst o hrvatskim braniteljima, o onima koji su se borili da bismo mi danas imali nešto, da bi nam pružili budućnost. Mnogi od njih su za to platili i onu najveću cijenu, dali su život. Dali su svoj vlastiti život da bi njihova djeca jednoga dana živjela u ovakvim okolnostima. Da bi se borili za prava u “svojoj” državi, u kojoj smo sve samo ne ravnopravni s drugima. Svi pokušaji da se nešto promijeni ostaju samo pokušaji, no ljudi odnekud pronalaze snagu, pronalaze način kako se boriti i ići dalje. Ta njihova snaga ulijeva nadu, postaje pokretač svih nas.

Oni branitelji koji su preživjeli, koji i dan-danas nose teške rane, i psihičke i fizičke, ne uspijevaju ostvariti ni 1% prava koje im pripadaju. Njihov slučaj, njihovo stanje, njihova teška priča izgubi se u vrtlogu prepunom takvih situacija koje se nalaze svuda oko nas. Danas će ta priča biti na portalu, čitat će je ljudi, suosjećati, čuditi se, rastužiti se, no sutra u naletu drugih vijesti ona ostaje u maglovitom sjećanju, a njihovi problemi ostaju jednako velikog razmjera.

 Dan je na izmaku, ponovno sam u svojoj sobi. Moj današnji zaključak, koji naravno prepričavam svojoj cimerici, jest taj da se od stvarnosti i od negativnih zbivanja ipak ne može pobjeći, i da se pred gore navedenim situacijama ne mogu sklapati oči. Rješenje je pomiriti se sa svim ili pokušati promijeniti ono što je u tvojoj moći.

 Ipak ću izabrati ono treće - uzeti laptop, napisati ovaj tekst. Nadati se da će se nešto promijeniti.

 Vratim osmijeh na lice, shvatim koliko sam zapravo sretna zbog toga što imam sve u životu što mi treba.

 Društvo je na vratima. Idemo u grad proslaviti položen ispit iz filozofskih koncepata! Unatoč svemu, ove teške teme ću ostaviti po strani i ovaj dan privesti kraju s osmijehom na licu, s najboljim društvom na svijetu.

 Jelena Čevra / pogled.ba /HSPF